Tri u jedan

AMERIČKI DEMOKRATSKI PRIJETELJI


http://www.dnevniavaz.ba/globus/svijet/96613-kompromitujuci-snimak-izraelski-naseljenici-pucali-po-palestincima-vojnici-gledali.html

1.priča (nastavak)

Ado je i dalje, onakav krvav, bez prednja dva zuba i razbijenog nosa, još uvijek mrmljao Majku im ustašku jesu se napalili na Hrvatsku. Meni je samo išao na živce, kao i mnogo puta kasnije, jer mi zastave neke nove, buduće Hrvatske, nisu smetale. Meni je to sve bilo nekako romantično. Ja sam ipak drukčiji od Ade, ma koliko se naši putevi podudarali. I danas dan je tako. Uostalom, da smo isti – logično je da bi mi pomogao. Ali ne! Ado je zasrao neki dan više nego što se može zamisliti. Obećao mi je da će srediti sa likovima iz Ministarstva civilnih poslova i komunikacija da mi srede pasoš za malog – kako bi stigao na ugovoreni termin na operaciju. Slagao je. Nije Ado loš. On to nije namjerno. Jednostavno, desila se vijest! Tako je rekao. A njemu kad se desi vijest – ostavio bi rođenu mater da umre i ne bi se osvrnuo za njom dok ne uradi planirani prilog ili intervju sa kakvim ministrom, predsjednikom neke od sedam-osam vladajućih stranaka. Njegova autorska emisija Sredinom  važnija mu je od svega na svijetu. Ponekad je mislio,  ili mi se tako činilo, da može promijeniti svijet svojim prilozima. (Kao što je nekad bio ubjeđen da onakvi ka on mogu spasiti Jugoslaviju od raspada.) Istina, kad mi je trebao novac za operaciju malog potrudio se i napravio prilog i o tome. Novac je skupljen i sve je bilo dogovoreno. I termin i ljekarska ekipa u Cirihu je bila spremna, samo je pasoš kasnio...

A danas sam vidio mladića koji me podsjetio na dječaka kojeg pamtim sa koncerta Prljavog kazališta od prije 16 godina. Mislim, ne kažem da je to isti lik. Ono tamo je bilo neko djetešce, a ovo je mladić od dvadesetak godina. Slični su po očima – jedno oko im je plavo, a drugo, ne znam ni sam, zeleno.. žućkasto nekakvo. Uglavnom, vozio sam ovog tipa do aerodroma, stigao je iz USA prije par dana, čini mi se, a danas se vraćao zbog prtljaga koji je negdje drugo odlutao. Dok je ušao u taksi u retrovizoru sam vidio te nejednake oči. To me vratilo u Zagreb, unazad 16 godina. (Možda i zbog toga što razmišljam o Adi. Ponekad pomislim da je bolje da ubijem njega, nego nekog tipa iz kancelarije XXXX u opštini. Ili barem da Adino auto dignem u vazduh.)

Adnan Belavić, moj drug iz osnovnoškolskih dana, je osamdeset osamdeset šeste otišao u Zagreb – u srednju vojnu školu.  Zajedno smo se prijavili u opštinskom sekretarijatu za narodnu odbranu (mislim da se tako zvalo), pa prošli testove inteligencije, psihotestove, testove opšteg znanja, ljekarske preglede i sve što je trebalo da bi se školovalo za kadar JNA. Ado je otišao, mene roditelji nisu pustili. U posljedni trenutak stari se predomislio. Nije to više, sine, Titina vojska. – rekao je. Jebi ga sad. - mislio sam - Pa čija je onda? – upitao sam. Stari je rekao da će se vidjet pravo stanje za desetak godina, jer nešto talasa. Pričao mi je o Kosovu osamdeset prve, ali meni to ništa nije bilo jasno. Rekao je da se već tada vidjelo da nije kao prije. Uglavnom, Ado je otišao - ja sam ostao. Meni je bila dobra i gimnazija s planom da se upišem na književnost. (Uvijek sam bio umjetnička duša!)

Osamdeset devete, početkom oktobra dolazio je Ado. Rekao je da ima nekakav veliki koncert Prljavog kazališta i pozvao je nas sedmoricu iz stare ekipe da ga posjetimo. (Otišli smo samo Duško, Nedim  i ja) Čak možete i prespavati kod mene u internatu. – govorio je Ado. Hvalio se kako je dobar s nekakvim potporučnikom, te da je sve sređeno. Uglavnom, stigli smo u Zagreb, došli na koncert. Sve je bilo dobro dok nisu počekli ritmovi pjesme „Mojoj majci“. To je ona u kojoj imaju stihovi nešto kao ''ti si bila zadnja ruža hrvatska''. Meni je pjesma bila ok. Sviđao mi se ritam jer me nekako podsjećao na početak With or without you od U2. A i tekst Ruže hrvatske mi je osjećajan i na mjestu. Ne vidim zbog čega bi to nekog vrijeđalo ili iritiralo. Naravno, Ado je uvijek bio naopak i to je njemu sad kao nešto smetalo. Na prve taktove idiot je odmah počeo psovati majku ustašku, ružu hrvatsku, sve mrtvo ustaško… U onoj sveopštoj zbrci i euforiji ipak nije mogao proći neopaženo. Idiot je baš izazivao. Neki su se čak samo osvrnuli na njega i kroz gomilu udaljili. Dule, Nedo i ja smo ga pokušali smiriti, ali džaba. Nije završila ni prva strofa, a dernek je počeo. Pet šest parova ruku krenulo je ka Adnanu. Za par sekundi je bio pod nogama. Po nosu su dobili i Duško i Nedim, ali su se nekako uspjeli probiti kroz masu. Dovoljno je bilo pomjeriti se dva tri metra i bili bi spašeni. Adnan i ja to nismo uspjeli. Tukli su nad nogama psujući nam majku četničku. Za razliku od Adnana, koji je u novoj školi trenirao boks i judo ali nije naučio kako se sklupčati pod udarcima nogu, ja sam se skupio k'o petobanka pa sam bolje prošao. Sva sreća pa je u onoj opštoj gužvi došlo do kretanja mase, tako da su ovi koji su nas tukli naprosto bili odgurani desetak metara dalje. I tada, podigao sam glavu i iznad sebe ugledao dječačića kojem neki čovjek stavlja ruku pred oči da nas mali ne vidi onako prebijene. Mali je zaista imao oči razlićite boje. Ili mi se učinilo zbog svjetlosti vatrometa? Ko će znati? Znam da je mali bio obasjan vatrometom, a iza se viorio crven-bijeli-plavi stijeg. Slika k'o sa razglednice. Urezana duboko u sjećanju…

Podigao sam lijepog i krvavog Adu, uzeo u naručje i iznio iz mase. Cijelo vrijeme je i dalje psovao sve što je hrvatsko. Prije nego što sam prišao dvojici milicionera upozorio sam ga da prestane, ako ne želi da ga i ja nalupam. Ostalo se završilo po ustaljenim procedurama. Uj'o vuk magarca i nikom ništa…